понедељак, 19. новембар 2012.

Perspektiva Tesline nauke u budućnosti

Dr Velimir Abramović …U Teslinom planetarnom društvu sva će energija biti crpljena iz nepotrošivih i besplatnih prirodnih izvora. On je ukazao na to da je Zemlja jezgro ogromnog generatora i da rotacijom elektriše… …Nikola Tesla sa svojom naukom isto je toliko značajan i neprocenjivo veliki za savremeni svet planetarnog telekomunikacionog sistema i razrešenje duboke krize vrednosti naučno-tehnološke civilizacije… Ne samo ljubitelji i fizičari – amateri, koji nastavljaju Teslin rad, već i svi ljudi koji duboko misle o nauci, slažu se u jednom: učenje savremene fizike u osnovi je skup nelogičnih stavova, jedan kontradiktoran sistem. S jedne strane gledano, vreme je relativno i zavisi od posmatrača, a s druge strane tvrdi se da vreme kvantnog skoka nije merljivo.

 Ne samo ljubitelji i fizičari – amateri, koji nastavljaju Teslin rad, već i svi ljudi koji duboko misle o nauci, slažu se u jednom: učenje savremene fizike u osnovi je skup nelogičnih stavova, jedan kontradiktoran sistem. S jedne strane gledano, vreme je relativno i zavisi od posmatrača, a s druge strane tvrdi se da vreme kvantnog skoka nije merljivo. Na katedrama na kojima se proučava nuklearna fizika, odnosno raspad atomskog jezgra, važi pretvaranje materije u energiju bez ostatka i u fisionim računima sve se slaže.

Na katedrama za astrofiziku, medjutim, pretvaranje materije u energiju ne uzima se ozbiljno, već se masa računa preko jačine gravitacije, koja se opet izračunava preko Doplerovog pomaka, tako da na papirima nedostaje preko devedeset posto materije u Kosmosu. Umesto da se menja teorija, ovo se u školama naziva “defekt mase”. To jest, kriva je masa što nedostaje, jer šef katedre i profesori “misle dobro i predaju istinu”. Oni su “država za katedrom”. Nažalost, stvari se od Galileja i Đordana Bruna nisu mnogo izmenile. Tesla je radio i na specijalnoj “vakuumskoj cevi sa otvorenim krajem” koja služi kao projektor čestice na neograničene daljine.

Ciljanje se vrši elektrostatički, duž elektrostatičkih slojeva atmosfere, koji se mogu videti i golim okom: to su upravo oni slojevi po kojima klize oblaci. Pokazuje se da su polifazni sistem, indukcioni motor i generatori naizmenične struje – manje značajna Teslina otkrića. Najvažnije je svakako ono što se iz njegovih eksperimenata sa etrom i vremenom može izvući kao potpuno nova, kosmološka fizika, utemeljena na energetskoj rezonanciji etra i rezonantnim efektima vremena, i postaviti umesto fizike zasnovane na plitkom i nejasnom konceptu “sveopšteg i večnog kretanja izazvanog silom”. Teslina glavna otkrića su: prenos energije na proizvoljnu distanciju (zapravo, superprovodljivost prirodnih medijuma), njegove vatrene lopte (fuzija strukturnih elemenata etra u materiju), Teslin visokofrekventni rezonantni oscilator za njegove talase nehercijanskog tipa sa takozvanom bočnom modulacijom (to jest svojevrsne majnd-mašine, koje proizvode polja takvih karakteristika da neposredno interferiraju sa elektromagnetskim poljima ljudskog mozga, prigušujući moždane oscilacije ili menjajući samu prirodu oscilovanja, što u emocionalnom segmentu indukuje razna osećanja i raspoloženja, kao i izmenjena stanja svesti, kao što su kreativnost, hiperpercepcija, hipermnezija, sve do hiperkognicije u kojoj se pojavljuju “relativističke” anomalije u vremenskom domenu), dinamička teorija gravitacije (diferencijalna teorija po kojoj svaki element Mendeljejevog sistema ima svoje G, svoju gravitacionu konstantu; Tesla je ovde nastavio Etvešove radove i izveo niz potvrdnih merenja), i napokon, to je Teslina elektromagnetska teorija, nikada objavljen ai javno formulisana koja ne koristi uobičajene pojmove kao što su “energija”, “talasna dužina”, “frekvencija” i druge, već umesto njih važe pojmovi: “kriva rasporeda”, “vibracija sistema zavojnica”, “električni pritisak”, “proporcija prenosa”, “etar”, “dinamika električnog fluida”, “geometrijske mogućnosti cevi” itd. http://kpv.rs/wp-content/uploads/2012/02/Tesla-01.jpg Od moderne matematike Tesla je koristio samo Furijeove nizove da bi razvijao elektromagnetske entitete u više i niže harmonike, jer se to slagalo sa njegovom osnovnom pretpostavkom o istovremenosti svih delova beskonačnog fizičkog kontinuuma. Jasno je da se beskonačnost ne može sastojati od neistovremenih delova.

Teslina kosmologija je najopštijeg tipa, važi za izotropni i beskrajni, jednom rečju, celokupni Kosmos, dok je Maksvelova elektromagnetika važeća za mala rastojanja; u suštini Maksvel je izvršio matematizaciju Faradejevih džepnih i sobnih eksperimenata, ne konceptualizujući problem do kraja. Nedostatnosti Maksvelove teorije proizvele su kao posledicu velike teškoće u Specijalnoj teoriji relativnosti (odnos energije kvanta i brzine svetlosti u drugom postulatu; sam Ajnštajn zanemario je u foto-efektu relativističke promene prostora i vremena u kretanju, jer ako se energija menja sa brzinom, nikakvog efekta ne može ni biti, ukoliko nema energetske ekvivalencije putanje izbijenog elektrona i upadnog fotona.

 U opštoj teoriji relativnosti, nedostaci Maksvelove teorije doveli su do ideje svetske linije (zapravo do pankosmičke ekstrapolacije Faradejevih magnetskih linija sila, koje opisuju gvozdeni opiljci na laboratorijskom stolu), najzad do predstave o konačnom svemiru, koji se povremeno sabija u bezdimenzionalnu tačku (problem singulariteta) i eksplodira. Na sve ovo ne bi se smejao samo Tesla, nego sa njim i mnogi antički filosofi i naučnici jasnog uma: Euklid, Platon, Pitagora i drugi. Nikola Tesla sa svojom naukom isto je toliko značajan i neprocenjivo veliki za savremeni svet planetarnog telekomunikacionog sistema i razrešenje duboke krize vrednosti naučno-tehnološke civilizacije, koja traži svoju filosofsku ontologiju, kao što je za Hrišćansku civilizaciju bio značajan mit Isusa Hrista. Interesantno je da smo tokom stotina i hiljada godina imali toliko mnogo velikih naučnika, ali ni jedan od njih nije dobio svoju crkvu kao što je ima Tesla u Kaliforniji, u San Dijegu, upravo u centru svetske naučno-tehnološke moći. Ni Plank, ni Ajnštajn, ni Bor, ni Pauli, ni NJutn, ni Toričeli, i pored bavljenja alhemijom i teologijom (Njutn), ili astrologijom (Kepler), ili mistikom (Laplas), nisu ubedili kolektivno nesvesno čovečanstvo u transcendentalnu dimenziju svojih naučnih pogleda. Hrišćanska civilizacija je metafora oslonjena na patnju, žrtvu i iskupljenje, na tajnu krštenja, uskrsnuća i zagrobnog života, ona je trajno obojena čovekom i njegovom osećajnošću.

 S druge strane, scijentističko doba ima Teslu kao humani simbol jedinstva duha i materije, a umesto mitologije i religijske metafore uspostavlja veru u naučne principe i jasno vidjenje najdubljih kosmoloških zakona. U istorijskom smislu, Tesla fundamentalno menja oblik religioznosti na planetarnom nivou. Dakle, on nije običan naučnik, pa ni samo genijalan čovek, već svetsko-istorijska pojava najvišeg ranga, koja duhovnost teologije zamenjuje duhovnošću nauke.

Uostalom, savremena fizika već je postala filosofija novog doba jer se otvoreno bavi strukturom materije, genezom kosmosa, a od skora i etikom. Kvantna mehanika kopenhagenškog kruga oko Bora, Hajzenberga i Paulija, nije rešila pitanje osnovne strukturne jedinice materije i principa fuzije (napokon i samu fisiju matematički opisuje jednačina koja se naknadno i nasilno izvodi iz Lorencovih transformacija (E=mc2), relativistička teorija nije rešila problem naučne, tj. substancijalne definicije vremena (vreme je…, pa šta je), a takodje nije objasnila ni sadržinu koncepta sile (u opštoj teoriji relativiteta Fundamentalni tenzor sa malim korekcijama ima istu vrednost kao Njutnova sila (F) i ne daje nikakvo drugo objašnjenje za putanje planeta oko Sunca, sem što se neobrazloženo tvrdi da planete moraju imati putanje kakve imaju zbog oblika prostora, čija se zakrivljenost, opet, ne može drugačije ustanoviti nego po obliku tih istih putanja; radi se o kružnom dokazu, koji ne dokazuje ništa i ne pruža pravo objašnjenje gravitacije i pravu operacionalnu teoriju iz koje bi proisticala mogućnost konverzije gravitacione sile u lokalnu rotaciju i njeno korišćenje). Teslina fizika realnog fizičkog kontinuuma ili etra i njegova naučna misao naslonjena na predsokratovsku antičku kosmologiju i pitagorejsku generičku matematiku, (a ne na elektromagnetiku devetnaestog veka), nije odmah mogla da bude nastavljena, pre nego što su se pokazala sva ograničenja drugih nastojanja da se jedinstvenom fizičkom teorijom obuvhate zbivanja u fizičkoj realnosti.

 Posle Černobila svakom je jasno da bez prave koncepcije vremena i bez dubljeg poznavanja strukture materije, razbijanje atomskog jezgra nije ništa drugo do neodgovorno zlo eksperimentisanje na nivou empirijskih metoda. Černobil je početak sloma infantilnih vizija kvantnih mehaničara po kojima su i roštilj, mlin za kafu i mašina za pranje veša trebalo da rade na atomski pogon. A tragedija space-shutle Čelendžera podsetila je ljudski rod na činjenicu da nije ovladao pravim principima putovanja kroz beskrajni kosmički prostor i da se reaktivnim motorima duža putovanja ne mogu preduzimati. O medicinskim problemima medjuzvezdanih putovanja i da ne govorimo. Teslina fizika pruža odgovore i ukazuje na intelektualni instrumentarijum kojim se ovi problemi mogu rešavati. Ona se najkraće može opisati kao interdimenzionalna stacionarna kosmologija i jedina je aktuelna teorija čije mogućnosti nisu ispitane.

 Dešava se da izraz koji mi danas upotrebljavamo za neki fizički pojam nije ni postojao u Teslino vreme. Isto je tako i sa načinom pisanja matematičkih iskaza i znakova računskih radnji. (Od velike je koristi za mladog elektroinženjera, koji je, na primer, mnogo puta već čuo da je Julius Robert Majer otkrio zakon o “održanju energije”, da se iznenadi kada, čitajući original, otkrije da Majer nigde i ni u kom smislu ne upotrebljava reč energija; ili kada kod Arhimeda i Galileja, koji su sve izvodili matemataičkim putem, ne nadje ni jedan znak računskih radnji; ili kada vidi da čak i Njutn, koji je već bio pronašao infinitezimalni račun, još uvek sve dokazuje geometrijski, isto kao Euklid i svi drugi naučnici u vremenskom razmaku izmedju njih dvojice.)

 Za razumevanje Tesle je apsolutno neophodno ne samo čitanje njegovih originalnih tekstova, već i razjašnjavanje sadržaja termina njegovog naučnog jezika, da i ne spominjem šifrovani deo zaostavštine gde je jedan te isti pojam korišćen u različitim kontekstima, tako da ima n-faktorijal kombinacija semantičkih izvoda. Bez jasne hipoteze Tesline teorije i podudarnog obrasca mišljenja, ovo je praktično nemoguće razumeti. Avangardna svetska nauka polako se okreće Tesli. Nisu u pitanju ni komercijalni, ni univerzitetski segmenti naučnog mišljenja, već javnosti nepoznati pikovi svetske moći, čvorovi difuzne mreže svetskih upravljača globalnog informatičkog i scijentističkog čovečanstva, u kome su svi pojedinci povezani sa svim drugim pojedincima kanalima svetskih telekomunikacija i to na samo dva opšta principa: srodnosti ideja i nivoa inteligencije.

Medjutim, ono što ih sve spaja fundamentalno jeste subjektivna relacija prema vremenu kao suštini nove civilizacije. Sve dosadašnje civilizacije zasnovane na ontosu prostora (tj. na prostoru kao njihovoj suštini) samo su istorijske činjenice. U Teslinom planetarnom društvu sva će energija biti crpljena iz nepotrošivih i besplatnih prirodnih izvora. On je ukazao na to da je Zemlja jezgro ogromnog generatora i da rotacijom elektriše sporiju jonosferu milijardama volti i ampera, da zapravo, čovečanstvo živi u sfernom kondenzatoru neizmerne snage, koji se sam od sebe neprestano puni i po želji se može prazniti. Postoji jonosfera (faza), dielektrik (atmosfera) i Zemlja (nula). Imamo, dakle strujno kolo koje daje prirodni elektricitet neograničene snage, to jest čistu energiju, koja ne trpi nikakvu konverziju: izvrši rad i u istom obliku vrati se u prirodnu sredinu, u sistem planete Zemlje. Postoje i Teslini linearni akceleratori u obliku otvorenih vakuumskih cevi, to jest cevi koje rade na sobnoj temperaturi i čiji se energetski snop ne rasipa, jer ne putuje kroz prostor već je navodjen elektrostatičkim karakteristikama cilja, tako da na bilo koju distanciju može da se prenese bilo koja količina energije indukcijom. To su Teslini čuveni “zraci smrti” napravljeni prema modelu funkcionisanja Sunca. Kenet Korum, koji je ponovio Teslin eksperiment u Americi i dobio efekte ipak nije shvatio poentu: Tesline čestice ne putuju kroz prostor kao loptice ili Hertzovi talasi, već nastaju iz indukcionih polja, baš kao i njegove već spomenute “vatrene lopte”. Radi se o Teslinoj originalnoj teoriji kosmičkog zračenja, koju je i eksperimentalno dokazao. Teslino obrtno magnetsko polje ima univerzalno važenje.

Naprosto, to je jedna istina dublja od ljudske gnoseologije i ljudske osećajnosti, istina matematičkog tipa, čija ideja se neposredno ostvaruje u svakoj instanciji kosmičkog Bića. Usudjujem se da zaključim da ni Teslin indukcioni motor, takozvani asinhroni, nije konceptualno dovoljno proučen. U njemu se nalazi još neotkrivena tajna rotacije nebeskih tela i rotacije uopšte. Ubrzano kretanje Teslinog jajeta proističe iz promene geometrije polja, a ne iz dodavanja kvantuma magnetske sile. Rad ovog motora izgleda jasan, baš kao što je nekada, pre Galileja i Njutna, svakome izgledalo jasno da je težina tela uzrok njegovog slobodnog pada. Od drugih Tesliniih enigmi, neproučene su: radio-tehnika (više neometanih emisija na istoj frekvenciji) sa dvanaest u suštini neprimenjenih patenata); struktura materije (“Običavao sam da razbijam atom ne oslobadjajući nikakvu energiju” – izjava N. Tesle iz 1923. g.); gravitacija (model gravitacionog motora sa olovnim rotorom i statorom od stakla, koji radi jednom godišnje, reagujući na konstelaciju planeta); teorija etra (materija se struktuira iz etra i opnovo rastvara u etar, po jednostavnim matematičkim zakonima, ali nešto više materije nastaje, nego što nestaje – odatle povremene kosmičke katastrofe); Teslini medicinski aparti i dejstvo Teslnihi niskofrekventnih talasa na rad mozga (izazivaju kontrakciju i dilataciju subjektivne vremenske baze, tj. promenu psihološke sekunde). Tesla je smatrao istinitom Budinu ideju o “ja” kao o iluziji. “Zaista,” govorio je, “mi nismo ništa drugo do talasi u subjektivnom prostoru i vremenu i kada ti talasi iščeznu, iza nas ne ostaje ništa… Nema individualiteta. Ne može se reći da talas u okeanu ima individualnost. Postoji samo iluzorno sledovanje talasa jednog za drugim. Vi niste ista osoba koja ste bili juče; i ja sam samo niz približnih egzistencija, ne potpuno istih. Ovaj lanac je ono što proizvodi dejstvo trajnosti, slično pokretljivosti slike, a ne moja subjektivna i pogrešna predstava o mom realnom životu”. Kada zamišljam Teslu, ne vidim ga nasmejanog, nego žalosnog zbog onoga što ljudi sami sebi čine, u svojoj neizmernoj podredjenosti nepoznatim prirodnim silama.

izvor:  http://kpv.rs/?p=1834

недеља, 18. новембар 2012.

Tajna Teslinih kalemova

Slika: pobjeda.me
Piše: Dipl. inž. Goran Marjanović

Niko i nigde nije dostigao (u smislu efikasnosti rada, a ne dužine varnice) ni približne rezultate kakve je svojevremeno postizao NikolaTesla. Da li je genijalni naučnik i izumitelj, uopšte, dostigao svoj konačni cilj? Zauvek ćemo ostati bez pouzdanog odgovora, obzirom da su njegovi eksperimenti s bežičnim prenosom energije prekinuti baš u završnoj fazi (grandiozni toranj na Long Ajlendu nikada nije završen), o drugim sličnim (na primer, eksperimenti sa radijantnom energijom) ostalo je veoma malo podataka. Koliki je upliv u svemu tome imalo drevno znanje? Piše: Dipl. inž. Goran Marjanović Veličanstvena građevina u Kolorado Springsu, koju je Nikola Tesla konstruisao da bi eksperimentisao sa bežičnim prenosom energije nije samo „običan transformator” kako se najčešće opisuje, nego mašina izuzetno velike složenosti (uprkos svojem prividno vrlo jednostavnom sklopu) i, zapravo, neka vrsta „overunity” mašine. Ovaj uređaj, kao mnogi drugi slične konstrukcije, često su poređeni sa Markonijevim, i sličnim radio-primopredajnicima, čiji je rad zasnovan na klasičnim (hercijanskim) EM talasima koji su podrobno opisani Maksvelovim jednačinama. Moramo imati na umu činjenicu da je bežični prenos energije kakav je Nikola Tesla želeo ostvariti, bio zasnovan na talasima „sasvim druge vrste”, na šta je i sam neprekidno ukazivao. Postoje brojni i veoma pouzdani pismeni dokazi, a jedan se može naći u U.S. patentu broj 5780, od 19.02.1900. godine, „Aparatura za prenos električne energije”/5/, u kojem Nikola Tesla kaže: „… Treba imati u vidu da je pojava koja je ovde u pitanju pri prenosu električne energije fenomen PRAVOG PROVOĐENJA i ne treba je zamenjivati sa pojavom električnog ZRAČENJA koja je do sada bila predmet posmatranja, a koja bi po svojoj prirodi i načinu prostiranja činila praktički nemogućim prenos iole znatnije količine energije na rastojanja od praktičnog značaja…” Kao što vidimo on i ovde, sasvim jasno i nedvosmisleno, ukazuje na činjenicu da njegov sistem bežičnog prenosa energije NIJE zasnovan na (klasičnim) EM talasima, stoga nije jasna doslednost u brojnim pokušajima da se rad njegovih uređaja ovog tipa objasni principima čije je temelje postavio Maksvel, a koji važe za prostiranje (hercijanskih) EM talasa, čijih je ograničenja (slabljenje s kvadratom udaljenosti) Nikola Tesla, očito, bio sasvim svestan. Sve analize Teslinih dostignuća, principa rada njegovih uređaja, funkcionalnost i efikasnost, vršena je sa aspekta naučno važećih teorija, u kojima pojam Teslinih nehercijanskih talasa jednostavno ne postoji (po našoj ideji izloženoj u /1/, ta mogućnost se, ipak, nazire u formi talasa nepostojanog oblika/Maksvelovi talasi koji imaju negativan talasni broj/), pa su i zaključci primereni takvoj analizi. Najblaže rečeno – nisu dovoljno tačni. U /1/ je dat primer zaključka da energija slabi s kvadratom udaljenosti (klasičan EM talas), zbog čega bi prenos bio ograničen na male snage i/ili udaljenosti, što je za Tesline talase sasvim netačno jer oni na svom putu od „predajnika” do „prijemnika” mogu biti, čak, višestruko pojačani zahvaljujući efektu višestrukog „prihranjivanja“ stacionarnog talasa, dakle istog onog efekta koji Tesla koristi i kod svojeg „ekstra coila”, zbog čega „na stotinak namotaja” dobija napone od oko 12 miliona volti!

 Zadržava energiju Sa aspekta Modela KGE (kako je pokazano u /1/), nehercijanski talasi Nikole Tesle su zaista sasvimrealno moguće postojeći stabilni objekat jedinstva, baš kao što su to svi ostali, nauci do sada poznati, objekti korpuskularne ili talasne prirode. Štaviše, očekujuće osobine Teslinih talasa kakve nam nudi model KGE u punoj su saglasnosti sa „osobinama nepoznatih talasa”, neobičnih osobina uočenih u „nekonvencionalnim” eksperimentima sa uređajima iz oblasti „alternativne” fizike, popularno nazvanih „overunity” mašine (detaljnije u KPV br. 4). Prema podacima koji se mogu naći u Teslinom dnevniku iz Kolorado Springsa (/3/), konačna verzija „transformatora”, za razliku od većine drugih njegovih pronalazaka, dostignuta je tek nakon niza brojnih eksperimenata, i učinjenih izmena. Poznato je naime, da je Tesla svoje uređaje, koje je zamišljao, „video” u celosti, do najsitnijih detalja. Mogao je u mislima pratiti i analizirati njihov rad, dovodeći ih do savršenstva, da bi ih tek nakon toga izrađivao (neke i mnogo godina kasnije) bez ikakve potrebe za ma kakvim korekcijama. Međutim, njegova mašina (Teslin „transformator”) iz Kolorado Springsa, predstavljala je izuzetak. Brojne izmene i niz podešavanja koja je tokom izrade učinio govore u prilog našoj ideji da je to IZUZETNO SLOŽENA mašina, uprkos svoje prividne jednostavnosti, i zapravo vrlo komplikovan uređaj znatno većeg stepena složenosti od niza koje je, inače, konstruisao bez ikakvog napora. Pitanje, koje se ovde nameće samo od sebe: „Da li je Nikola Tesla, uopšte, dostigao svoj konačni cilj?”, zauvek će ostati bez pouzdanog odgovora, obzirom da su njegovi eksperimenti sa bežičnim prenosom energije prekinuti baš u završnoj fazi (grandiozni toranj na Long Ajlendu nikada nije završen), o drugim sličnim (na primer, eksperimenti sa radijantnom energijom) ostalo je veoma malo podataka. U svakom slučaju, naše je mišljenje da rad Teslinog „transformatora” teško može biti objašnjen klasičnim, konvencionalnim metodima. Zaista je više nego tragično, kako to kaže Keneth Corum (/4/), da mnogi, izuzetno stručni, iskusni i obrazovani ljudi koriste konstrukciju sa koncentrisanim parametrima, čak induktore, nazivajući ih Teslinim kalemovima, naravno podrazumevajući njihovu interakciju sa (za nauku jedino postojećim – hercijanskim) klasičnim EM talasima. Štaviše, Teslin „extra coil” – četvrtalasni rezonator koji ZADRŽAVA energiju (predstavlja antenu koja ne emituje), pri čemu se (samo ako je zavojnica pravilno podešena) preko odnosa napona stojećeg talasa omogućuje ogroman PORAST napona – i dan-danas za mnoge ostaje (samo) „(ne)običan kalem”. Uobičajena konstrukcija kalema kao zavojnice s mnogo namotaja tanke žice, prema Nikoli Tesli, najgori je mogući način za dobijanje visokih napona. Međutim, „extra coil” je zavojnica koja ima relativno mali broj namotaja prilično debele žice, tačno određene dužine, debljine (minimalni termogeni gubici) i razmaka između namotaja (tzv. „rise time”,) koji su savršeno usklađeni sa radnom frekvencijom i dužinom trajanja varnice, čime se omogućuje dostizanje ogromnih potencijala. Ali NE u cilju dostizanja što veće strujnice, kako se to obično misli (to po Tesli predstavlja čist gubitak energije), niti zbog emitovanja što snažnijeg elektromagnetskog talasa (kako je to kod klasičnih, „hericjanskih” (Markoni) predajnika, nego zarad postizanja što snažnijeg (skalarnog) polja! Ovo su, verovatno, osnovni razlozi zbog kojih do sada niko i nigde nije dostigao (u smislu efikasnosti rada a ne dužine varnice) ni približne rezultate kakve je svojevremeno postizao NikolaTesla. U prilog ovakvom mišljenju govori podatak da je rad Teslinog transformatora često bio praćen nizom neobičnih efekata od kojih su najinteresantnije loptaste munje koje su ga, zapravo, ometale u radu jer su razarale i uništavale opremu, zbog čega je bio prisiljen da ih dobro prouči i pokuša da kontroliše. Iako postoje razna naučna tumačenja ovog fenomena, njihova „struktura” i mehanizam nastanka još nisu jasno definisani, pa je njihova proizvodnja, čak i u savremenim uslovima, manje ili više, slučajna. I prečnik Zemlje Kao što ćemo videti u delu koji sledi, Teslin „transformator”, sa aspekta modela KGE, ima SVE ključne osobine sasvim identične „overunity” mašinama koje su analizirane u /1/ (ili izvodno u KPV br. 4). Shodno tome, sasvim je opravdano očekivati slične efekte koje takvi uređaji ispoljavaju u svojem radu, pa pojava loptastih munja znatno osnažuje našu osnovnu ideju po kojoj se Teslin „transformator” nikako ne može opisati klasičnim pojmom transformatora jer genijalni izumitelj NAMERNO SLABI induktivnu vezu s dodatnim kalemom, što je sasvim SUPROTNO pojmu efikasnosti prenosa energije indukcijom u klasičnom smislu, a to je osnovna odlika transformatora. Isto tako, moramo priznati da su pojmovi zračenja i stojećih talasa, koji karakterišu rad ovog uređaja, zaista mnogo primereniji pojmu „magnifying amplifier”, koji je koristio Tesla, nego pojmu „transformator” koji se u praksi, nažalost, mnogo češće koristi. Imajući sve to u vidu, i osobine Teslinih talasa (objekat k=+9 modela KGE), pokušajmo analizom elektro-mehaničke strukture transformatora ukazati na njihovu međusobnu usklađenost ili uzajamnu „rezonantnost”. Na taj način, ne samo da je osnažena naša pretpostavka iznetu u /1/ (da su BAŠ Teslini talasi prenosioci „slobodne” energije), nego se ukazuje na mogućnost i, zaista, veliku verovatnoću da bi i sam Teslin „magnifying amplifier” mogao biti neka vrsta energetskog konvertora „slobodne” energije! Sve dosadašnje analize rada Teslinog transformatora, učinjene od strane raznih autora, zasnovane su na klasično-naučnim osnovama i obuhvataju izračunavanja niza parametara, kao što su induktivnost zavojnice, (samo)kapacitivnost, koeficijenti sprege i sl. U tehničko-matematičkom smislu one su, zaista, veoma korektne. Nažalost, neki zaključci koji su nužna posledica takvog stanovništva nisu u saglasnosti sa idejama i eksperimentalnim rezultatima koje je dostigao Nikola Tesla. Izvesna ograničenost koju nameće klasično tumačena teorija relativnosti (na primer, postulat o brzini svetlosti) onemogućuje „multidimenzionalno” shvatanje „geometrije” Teslinog uređaja i njoj odgovarajuće, dimenziono više, „strukture” interakcija, što je po našem mišljenju, presudno za nedovoljno jasno viđenje i tumačenje stvarnih energetskih transformacija uopšte, a posebno u stanju naglašenih „prostornovremenskih” deformacija (izuzetno jaka polja, kratkotrajni impulsi …), zbog čega nam je i rad Teslinog transformatora nejasan, bežični prenos energije neefikasan (nemoguć), a mnoge Tesline ideje jednostavno – besmislene. Model KGE nam ukazuje na sasvim suprotne mogućnosti. Po našim shvatanjima, poučen iskustvom iz bezbroj izvedenih i detaljno analiziranih eksperimenata, Tesla se trudio da njegovi uređaji za (bežični) prenos energije pored „normalnih”, električno-rezonantnih (LC) odnosa zadovolje još i neku vrstu „mehaničke” rezonanse zbog čega je mnogo pažnje poklanjao „geometriji” celokupnog sklopa, o čemu svedoče detaljne analize uticaja raznih izmena u prečnicima zavojnica, debljini žice, razmaku između pojedinih namotaja, visini zavojnice, njihovim međusobnim položajima, oblicima…

 Da je vodio računa samo o električnoj rezonansi, svi ovi detalji bili bi manje važni jer su vrlo brzo i veoma lako mogli biti kompenzovani. U prilog ovakvom mišljenju govori i činjenica da polazna veličina u konstrukciji dodatne zavojnice nije bio (npr.) broj namotaja, kako bi bilo „logično”, nego DUŽINA žice koja bi, po Tesli, trebala biti (približno) jednaka četvrtini talasne dužine električnog poremećaja u kolu (npr. /5/, str. 392). Zatim princip: koliko bakra u primaru – toliko bakra u sekundaru (manje namotaja deblje žice na primaru treba da ima približno istu masu kao i više namotaja tanje žice na sekundaru). Isto tako, da bi mašina mogla stupiti u rezonansu sa Zemljom, kako bi njen rad bio što efikasniji (citat iz /3/, str 482), Tesla daje sledeća uputstva: „1) Prečnik Zemlje treba da bude neparan umnožak četvrtine talasne dužine; 2) Treba primeniti takve oscilacije kod kojih je zračenje energije u vidu Hercovih elektromagnetnih talasa vrlo malo (!!!); 3) Najvažniji zahtev je da oscilacije traju duže od 0.084 sekunde, što je vreme potrebno talasu da ode i da se vrati iz tačke na suprotnoj strani Zemlje…” Rezonantnost sa frekvencijom sekundara u električnom smislu, Tesla je postizao pažljivim izborom tj. dimenzionisanjem kapaciteta tzv. „top-load”, kondenzatora na vrhu zavojnice u obliku lopte ili torusa. Oblo telo glatke površine je bilo nužno da bi se izbegle „prerane” strujnice (gubici energije), a njegova veličina određivala je kapacitet s kojim je dodatna zavojnica postajala četvrtalasni rezonator, beskonačnog otpora (visoke impedanse) na strani optrećenja, tako da se talas reflektovao bez promene faze, dok je na strani sekundara otpornost bila minimalna (niske impedanse – male unutrašnje otpornosti „generatora”), zbog čega se talas odbija menjajući fazu za 180 stepeni i na taj se način dovodi u fazu sa „novopristiglim” talasom iz „generatora”. Naime, putovanje talasa duž voda čija je dužina „jednaka četvrtini talasne dužine električnog poremećaja u kolu”, do „kraja” i nazad traje polovinu periode, pa je sada dvostruko reflektovani talas u fazi sa izvorom koji i dalje ubacuje energiju u vod (/4/, str. 49). Njihovim superponiranjem energija talasa raste, a proces energetskog „prihranjivanja” stacionarnog talasa se ponavlja do dostizanja probojnog napona ili izjednačenja termogenih gubitaka sa energijom talasa… Stojeći talasi Saglasnost opisanog mehanizma s modelom KGE je, naprosto, neverovatna. Tesli nisu bile poznate postavke ovog modela ali je neku „opštu” električno-mehaničku rezonantnost svoje mašine dostigao nizom korekcija u kojima se veoma lako može uočiti konvergencija ključnih veličina ka vrednostima koje preferira naš model. Na primer (prema podacima iz dnevnika /3/), Tesla smanjuje broj zavoja sekundara od početnih 40 na 38, a zatim… 20, 18, ka konačnih 17, čime zapravo dobija PRAVU vrednost dužine žice… Slično se dešavalo i sa primarom, a posebno sa dodatnom zavojnicom o čemu postoje veoma detaljni opisi u dnevniku njegovih istraživanja /3/. Konačno možemo izneti mišljenje o „tajni Teslinih kalemova” i tumačenje strukturno energetskih transformacija koje se odigravaju u Teslinom transformatoru i opisati kako, po našem mišljenju, „radi” Teslin „magnifying amplifier”. Šematski prikaz njegove „multidimenzionalne rezonantnosti” dat je na slici 1, dok je na sl. 2 data uprošćenija verzija radi lakšeg uočavanja korelativnosti ključnih parametara. Ono što klasično-naučna analiza može videti (opisati, izračunati) prikazano je crvenom bojom, a nehercijanska (moja) verzija plavom. Lako se može uočiti da klasična, (samo LC) hercijanska „rezonantnost” ne omogućuje punu „zatvorenost” transfera energije što kao posledicu ima njene gubitke jer je ciklus nezavršen, tj. „polovičan”! Rezultat su, uglavnom, samo velike „varnice” koje ne služe baš ničemu i nešto malo energije emitovane u formi klasičih EM talasa … što sve zajedno predstavlja praktično čist gubitak energije. „Nehercijanska” analiza ukazuje na sasvim suprotan efekat! Moramo naglasiti da je ovde analizirana „konačna” verzija „transformatora” iz Kolorado Springsa, ali je Tesla efekat stojećih talasa (zapravo, „spatial wavelength compression factor”…), uglavnom, koristio već od 1893. U stvari, prema /7/ 1894. se smatra godinom nastanka prave Tesline zavojnice (velocity inhibited, distributed-element, slow wave transmision line resonator) gde efekat povećanja napona ZNATNO premašuje „maksimalnu” veličinu Vout=Vin*(Cpr / Csec)1/2 koju (u idealnom slučaju) dozvoljava teorija kola sa koncentrisanim parametrima (efekat koji je Tesla koristio ranije). Ključna razlika je sledeća: u rezonatoru sa raspodeljenim parametrima, kada gubici teže nuli, porast (pojačanje) napona je ograničen SAMO probojnom vrednošću između „top-load-a” i okoline. Ovde je cilj (za detalje vidi /7/) postići što manje strukturne gubitke i ZADRŽATI ŠTO VEĆI VSWR, dakle suprotno od onoga što se nastoji kod hercijanskih talasa, a što je radio, na primer, Markoni. Činjenica da je Tesla bio potpuno neshvaćen u svoje vreme zaista ne treba da nas čudi, ali mera nerazumevanja veličine Teslinog dela i dan-danas neprimerena je savremenim naučnim spoznajama. Ipak, prava veličina Teslinih veličanstvenih otkrića može se iskazati tek sa aspekta modela KGE, što će biti ilustrovano u delu koji sledi.

izvor:  http://kpv.rs/?p=743

среда, 7. новембар 2012.

Vreme ne prolazi

Vrijeme ne prolazi "PREMA MNOGIM MIŠLJENJIMA, MI SADA ŽIVIMO NA KRAJU VREMENA. MAJANSKA PROROČANSTVA TVRDE DA DOLAZI KRAJ VREMENA KAKVO POZNAJEMO, A AMERIČKI FILOZOF TERENS MEKENA, OSNIVAČ TEORIJE NOVITETA PREMA KOJOJ VREME UBRZAVA I CIKLIČNOG JE KARAKTERA, TVRDI DA SU MAJE BILE U PRAVU I DA MI POLAKO ULAZIMO U STANJE SINGULARITETA"

Iako formalno u penziji, profesor FDU (jednom profesor, uvek profesor) Velimir Abramović čini se da je aktivniji nego ikada. O Nikoli Tesli nešto kasnije. Sada o upravo objavljenoj knjizi (NNKI, Beograd) Dramaturgija igranog filma profesora Petrita Imamija. "Od našeg zajedničkog profesora, neponovljivog Ratka Đurovića, naučili smo da je umetnost više od stvarnosti", kaže u razgovoru za "Vreme" Velimir Abramović, "da je ona dvostruko realna, jednom kada se živi i drugi put kada se transponuje u umetničko delo, koje započne tad svoj novi, samostalni umetnički i estetski život i produži ga kroz vekove u mentalnoj i memorijskoj ravni čitavog čovečanstva, ostajući večno u istoriji svetske kulture i civilizacije, dok god i one traju. Zaista, i nas koji smatramo da ponešto znamo o filmu, Imami često iznenadi, otkrivajući nam novo baš u onome za šta smo verovali da ga znamo potpuno.

Podjednako zasnovan i na umetničkom i na pedagoškom iskustvu, neposredni stil Petritov oslobođen je viškova reči, u malo teksta smešten je maksimum smisla. Ljubitelji filmske umetnosti, kolege sa filma, pročitajte ovu Dramaturgiju igranog filma, reći će vam mnogo. Filmove koje ste već odgledali sa najvećim zadovoljstvom, gledaćete uživajući u njihovom sasvim novom svetlu, kao prvi put." Ono što je čar filma jeste i Abramovićeva opsednutost delom Nikole Tesle. Na filmu je naime sve moguće. I da se vrati ono što je bilo ko zna kad, i da se predvidi ono što će biti ko zna kad. I eto nas već u vremeplovu. Dramaturgija je tu samo povod. Tačnije, nastavak onoga što je Abramović radio u Španiji gde je pripremao građu za knjigu Osnovi nauke o vremenu. "Ja se trudim da ono što napišem bude svakome jasno i osnovna poruka bi zapravo bila da je moguće da nauka kontroliše vreme, odnosno da je moguća kontrola vremena u biološkim i fizičkim procesima. Drugim rečima, vremeplov je jedna dostižna aparatura. Samo mi ne znamo šta je vreme, pa ne znamo sa čim radimo. Moramo prvo filozofski da shvatimo vreme da bismo uopšte pristupili tehnici i tehnologiji."

  "VREME": Dakle, moguće je napraviti vremeplov? VELIMIR ABRAMOVIĆ: Da, Teslina tehnologija je praktično vremenska tehnologija, pošto je on radio sa nehercijanskim talasima. Nehercijanski talasi imaju trenutni prenos, na bilo koju udaljenost. Vrlo jednostavna tehnika je u pitanju. On emituje onu talasnu dužinu koja je identična distanci na koju se taj talas prenosi. Znači, ako treba da prenesemo talas na dvadeset ili trideset kilometara, emitovaćemo tu talasnu dužinu. Uspostavićemo stojeće polje, a onda će nam taj talas u stvari služiti kao noseći za promenu frekvence – i tako je Tesla, stojećim talasima, prenosio energiju na način koji drugi nisu razumeli.

  Ovo o čemu sada govorimo leži u velikim dubinama nauke. Kako se od filmske i TV režije dolazi baš u oblasti fizike, Teslinih istraživanja i izučavanja vremena? Oduvek me je to zanimalo. Pa film je pre svega vremenska umetnost. To je i režija takođe. Šta radi reditelj? On u suštini manipuliše vremenom, u montaži, u toku snimanja. Uglovi kamere imaju direktne veze sa temporalnim osobinama u radu našeg mozga. Pa cela naša vizuelna civilizacija koja je počela sa filmom, 1895. godine, u stvari je civilizacija koja se u suštini bavi osobinama vremena. Mada mi ne znamo šta je vreme. Prirodne nauke nam to još uvek nisu rekle, filozofija nam to nije rekla, religija nam to ne govori. Prema mnogim mišljenjima mi sada živimo na kraju vremena. Majanska proročanstva tvrde da dolazi kraj vremena kakvo poznajemo, a američki filozof Terens Mekena (Terrence McKenna), osnivač teorije noviteta prema kojoj vreme ubrzava i cikličnog je karaktera, tvrdi da su Maje bile u pravu i da mi polako ulazimo u stanje singulariteta. Stanje singulariteta bi se moglo objasniti kao istovremeno postojanje u svim tačkama prostora i vremena. Ja mislim da se promene prostora i materije pripisuju vremenu. Prosto, vreme nema nikakav tok, jer da ima tok, ono bi se kretalo, kada bi se kretalo imalo bi brzinu, i pošto ne znamo brzinu vremena, mi nijedan proces ne bismo mogli da izmerimo, niti bi ijedan naš sat mogao da radi. Mi mislimo da vreme ima tok, ali to je jedan prirodni zakon i to fundamentalni zakon fizike koji govori o menjanju prostora i materije u večnoj sadašnjosti. U današnjoj nauci se brkaju materija, jezik i sam nivo zakona fizike. Na primer, imate zakon gravitacije, pa ga napišete na tabli i to je matematika, zatim vidite planete koje se kreću oko Sunca i to je materijalni nivo dejstva tog zakona, ali ni jedno ni drugo nije zakon. Sam zakon nije u jeziku, niti ga je moguće izraziti. On je zapravo ono što smo mi iz nauke izbacili, a to je duhovna supstanca. Mi smo iz nauke izbacili duh, pa više ne znamo šta su prirodni zakoni. Osim toga, u enciklopedijama ćete pročitati da je vreme fizička veličina koja se ne definiše. Izbacite vreme iz fizike i nemate više fiziku. Ako izbacite tačku iz geometrije, nemate više geometriju. Po mom mišljenju, fizičko vreme je sadašnjost, geometrijsko vreme je tačka, a nula je aritmetički model vremena. Nula, tačka i sadašnjost je sve jedno isto. Tesla je i u ovom slučaju ogromna inspiracija za eksperimentalni rad, jer je on na tehničkom nivou rešio sve, samo to još nije shvaćeno. On je rešio kompletnu tehniku kontrole vremena i ukazao na tehnologiju te kontrole, počevši sa patentom daljinskog upravljanja 1898.

  Šta mislite o današnjem tretmanu Teslinog dela? Ono što je najvažnije je to što nije objavljena Teslina kompletna arhiva. Hronološki je trebalo objaviti Teslinu arhivu, bez ikakvog komentara. Dakle, bez komentarisanja akademika Marinčića, jer vi ne znate šta je rekao Tesla, a šta je on rekao, i to zbunjuje. Englezi su štampali kompletnog Njutna, bez ikakvog komentara. Dve hiljade stranica Njutn piše protiv Svetog trojstva, pisao je alhemiju, teologiju i sve su oni to objavili bez savremenog komentara nekog Engleza koji bi se pravio pametniji od Njutna. Kod nas se stide Teslinih, po njihovom mišljenju, ludih izjava, kao recimo da unutar Venere postoji civilizacija. "Samo da se objavi tih 60.000 strana, pa to bi sve biblioteke u svetu kupile, odmah, u pretplati. Teslin arhiv, pa ko to ne bi kupio. Ali kod nas je situacija takva da je Teslin muzej potpuno zatvoren iz razloga što naplaćuju 50 evra po fotografiji. Tako da siromašni ljubitelji koji pišu o Tesli, moraju platiti 50 evra po fotografiji. Zamislite to!

  Ima li u njegovoj ostavštini traga o konstruisanju vremeplova? On se direktno o vremenu nije izjašnjavao, ali postoje njegovi radovi o etru, gde je razrađeno kako se materija stvara i rastvara u etru pomoću levog i desnog spina. Tu se radi o cikličnom vremenu, tj. vorteksu vremena koji može da ima dva smera. Na osnovu takvih podataka može se rekonstruisati njegovo poimanje vremena. U svemu što je radio, Tesla je prvo izračunavao ekvivalencije, a to je osnova istovremenosti. Rezultati njegovih izračunavanja su brojevi čija priroda je isključivo temporalna. Referentna vremena navodio je samo u patentnim prijavama, da bi ga drugi ljudi razumeli. Imao je potpuno shvatanje vremena u glavi i direktno ga je primenjivao u svom radu. Kad pogledate, matematika koju je koristio je zapanjujuće jednostavna, a rezultati su neverovatni. Zato bi imperativ današnje nauke trebalo da bude rešavanje problema vremena. Vreme teorijski izjednačeno sa beskonačnošću više nije apstraktan pojam, jer time dobija supstancijalnost i fizičku interpretaciju. Vreme je u stvari beskonačnost svakodnevno fizički data u ljudskom iskustvu kao sadašnjost. Kako ono reče Balašević, u ime svih nas iz pedeset i neke, valjalo bi da se i ta vremenska mašina što pre sklopi. Pa makar istoriju filma da počnemo iz početka. Od braće Limijer pa sve do Odiseje 2001. Uostalom, ta 2001. je prošla odavno, a mi do Jupitera još nismo stigli.

foto: M.Milenkovic
izvor: http://www.vreme.com/cms/view.php?id=1065314

понедељак, 5. новембар 2012.

Teslino tajno oružje srušilo satelit Sjeverne Koreje!

             
              
                      TESLINO TAJNO ORUŽJE SRUŠILO SATELIT SJEVERNE KOREJE!


Priredio: Vladan Dinić


Autor članka: Priredio: Vladan Dinić Severna Koreja, već treći put zaredom, 2006, 2009 i sad, pre neki dan, 2012. godine nije uspela da lansira satelit u orbitu zemlje kako je pompezno najavljeno. Prvo je lansiranje bilo zbog ržavog, čitaj „čudnog“ vremena odloženo, a onda, kad se razvedrilo - lansirna raketa koja je nosila satelit, lansirana sa kosmičkog poligona Tongčang-ri, na severozapadu zemlje, 50 kilometara od granice sa Kinom, jednostavno je eksplodirala i raspala!? Prvi deo je pao u Žuto more, 165 kilometara od Seula, a drugi i treći deo „nisu funkcionisali“, saopšteno je iz Komande Severno američke protivvazdušne odbrane (NORAD). Raketa je letela „minut i nešto“, delovi su pokupljeni, kratko je saopštila Severna

Koreja, koja još dodaje da se od programa neće odustati. Međutim, znanci strogo čuvanih tajni, smatraju da SAD, zapravo koristi „nepostojeće“ elektromagnetno oružje Nikole Tesle, i da čak, ne primenjuje ga - prvi put!? Jer, već više od pola veka jedna od najvećih tajni prohujalog dvadesetog stoleća je odgovor na pitanje: šta se desilo sa Teslinim pronalascima oko elektromagnetnih talasa primenljivih u vojne svrhe? Od 1943. kada je veliki pronalazač, usamljen u jednom njujorškom hotelu umro, (a po mnogima ubijen; Teslu je prema nekim novim otkrićima, o čemu je „Svedok“ pre tri broja pisao, ubio nacistički komandant Oto Skorceni, po nalogu CIA!), američka vlada uporno tvrdi da je FBI pokupio najveći deo njegove dokumentacije i uništio. Da li je ova tvrdnja tačna? A ako nije, zašto je vest o uništenju dokumentacije uopšte objavljena, ali i zašto je - uništena?! Još važnije je pitanje zašto demantiji da je to urađeno ne deluju ubedljivo.

 Dovoljno je dokumentovano da je neposredno posle Tesline smrti FBI aktivno učestvovao ne u uništavanju, već, pre svega, u prikupljanju, a zatim i skrivanju od javnosti dela Teslinih dokumenata. Zbog toga, a i zbog niza drugih razloga, već odavno postoji tvrdnja da se u SAD uveliko radi na oružju zasnovanom na Teslinim planovima. Tu ideju nanovo je aktuelizovao Hari Mejson, svetski priznati geofizičar, koji u uglednom časopisu „Neksus magazin“ dokazivao da je Teslino elektromagnetno oružje već testirano u više navrata. DIVERZIJA U OKLAHOMA SITIJU Kao jedan od, po njemu nespornih dokaza da je elektromagnetno oružje iskorišćeno, Mejson je naveo navodni teroristički napad na federalnu zgradu u Oklahoma Sitiju. Nekoliko minuta posle devet časova ujutro 17. aprila 1995. federalna zgrada je odletela u vazduh. Tom prilikom poginulo je 168 ljudi, a na stotine je lakše ili teže povređeno. Zgrada je potpuno uništena, a teška oštećenja izazvana su i na okolnim zdanjima. Za ovo, ubrzo je okrivljena teroristička grupa nazvana „desničarska milicija“ sastavljena od veterana iz takozvane Pustinjske oluje, koji su navodno koristili bombu od oko pet tona klastičnog eksploziva postavljenu u kamionu parkiranom ispred zdanja.

 Za ovu diverziju optuženi su Timoti Mekvi i njegov saučesnik Teri Nikols, koji je i osuđen na smrt. Zbunjuje da je CNN u prvim izveštajima o događaju javljao o „projektilima koji lete vertikalno prema zgradi“, ali ova tvrdnja ubrzo je povučena i nikada više nije ponovljena. Zašto? Jedan od preživelih izvađen iz ruševina, dugo i neprestamo je tvrdio da je, nekih deset sekundi pre eksplozije, zgradu potresao snažan zemljotres. Eksperti za eksploziv iz Australije, Velike Britanije, pa i neki iz SAD, među njima i general Partin i osporavali su nalaze FBI o terorističkoj klasičnoj bombi, kao i kasniju policijsku tvrdnju da su upotrebili neutronsku bombu. Evidencija seizimičke aktivnosti, registrovane pre eksplozije, potvrđuje da je deset sekundi pre uništanje zgrade zabeležen potres u trajanju od nekih devet sekundi. A nedugo zatim i drugi, koji je usledio odmah posle eksplozije. Indikativno je, tvrdio je Mejson, da je FBI odmah konfiskovao sve beleške o seizmičkoj aktivnosti, kao i sve video-zapise na kojima je uništenje zgrade registrovano. Još čudnije po Mejsonu je da ništa od ovog dokaznog materijala nije izneto tokom suđenja navodnoj dvojici terorista. Ali, osim seizmičke aktivnosti koja je nesporna, postoji još nekoliko dokaza o, u najmanju ruku, neobjašnjivim dešavanjima koja su prethodila eksploziji. Tako je policajac, koji je na kompjuterima obezbeđivao zdanje, uočio električno varničenje u kablovima uređaja na kojima je radio, a koje je deset sekundi prethodilo eksploziji. Stanari okolnih zgrada neposredno pred eksploziju osetili su „nalet toplog vazduha koji je prodro u njihove stanove“.


A sve svetla i u federalnoj i u okolnim zgradama, neobjašnjivo zašto, ugašena su deset sekundi pre eksplozije, dok je „zemljotres“ trajao. Jedan od očevidaca koji se nalazio u automobilu nekoliko stotina metara od zgrade prijavio je da je video srebrnasto-beo svetlosni bljesak na vrhu zgradu praćen plavo-belim, a zatim i narandžasto-crvenim bljeskom. Ovi svetlosni efekti pojavili su se nekih pet sekundi pre no što je zgrada uništena. Najverovatnije je da su izveštaji o ovim svetslosnim efektima naveli na procenu da je zgrada gađana iz visine projektililma. Na osnovu svih ovih i mnogih drugih činjenica kojima je raspolagao, Mejson je tvrdio da nikakva konvencionalna, ili neutronska bomba, nije raznela federalnu zgradu, već da je ona srušena elektromagnetnim talasima koje je neko, iz za sada još uvek nejasnih razloga, iz daljine usmerio prema zgradi. A da su teroristi dovedeni u vezi sa ovim događajem, jer je to onima koji su zdanje srušili, omogućilo da prikriju prirodu upotrebljenog oružja i razloge kojih je zdanje srušeno. TRAGEDIJA AVIONA TWA 800 Sledeća tragedija sa ljudskim žrtvama izazvana namernom upotrebom Teslinog elektromagnetnog oružja, po Mejsonu je katastrofa velikog „boinga 747“ u kojoj je život izgubilo 230 ljudi. Uveče 17. jula 1996. „džambodžet“ je uzleteo sa aerodroma „Kenedi“, da bi samo nekoliko minuta kasnije, nad Long Ajlandom, eksplodirao i u dubine Okeana odneo živote svih putnika i posade, ali i tajnu ove nesreće. Odmah posle katastrofe počele su da kruže brojne pretpostavke o njenom uzroku: neispravnost sistema za dovod goriva, neispravnost električnih instalacija, sudar sa jatom ptica, eksplozija terorističke bombe, pa čak i da je velika letilica pogođena projektilom ispaljenim sa zemlje, moguće i raketom ispaljenog sa nekog američkog ratnog broda. Međutim, brojna svedočenja očevidaca o fenomenima koji su uočeni neposredno pre no što je avion pretvoren u ogromnu plamenu buktinju koja se survala u more, govore suprotno. Tako je komandir helikoptera Njujorške vazdušne nacionalne garde koji se sa posadom nalazio u vazduhu u neposrednoj blizini aviona, izjavio je da su on i tri člana posade sigurni da se ne radi ni o kakvom projektilu koji je uništio avion, već o „bljesku crveno-narandžaste svetlosti koji se pojavio nekoliko sekundi pre eksplozije“. Danas se zna da su Pentagon i druge američke institucije pilotu i posadi zabranili da daje bilo kakve izjave, a da je on i kažnjen zbog onoga što je rekao. Mnogi drugi očevici tvrdili su da su i oni neposredno pre eksplozije, u blizini aviona videli narandžasto-crvene i zeleno-plave lopte koje se približavaju „džambodžetu“ s kojim se sudaraju, a onda on eksplodira. Pokšaj da se ove tajanstvene lopte objasne pojavom meteora pao je u vodu, jer astronomi su dokazali da se nikada do sada nije desilo da se meteori nekoliko dana za redom pojavljuju na istom mestu i u istom obliku. A bojni očevici ovog fenomena koji je registrovan posle katastrofe „boinga“ tvrdili su da su videli vatrene lopte u neposrednoj blizini mesta eksplozije „džambodžeta“. Mejson upozorava da su ove tajanstvene svetlosne lopte uočene i 1987. oko aviona DC-8, dok je leteo iznad Gandera u severoistočnoj Kanadi. Očevici i danas dokazuju da su upravo te lopte izazvale eksploziju ovog aviona u kojoj je poginulo, koliko se zna, oko stotinu američkih vojnih lica. Na osnovu detaljnih opisa svetlosnih fenomena koji su prethodili i eksploziji „džambodžeta“ TWA na liniji 800, Mejson tvrdi da je uzrok i ove tragedije korišćenje elektromagnetnog Teslinog oružja. Ko ga je i zašto upotrebio, Mejson nije želeo da precizira, ali ukazivao je na činjenicu da crna kutija „džambodžeta“ koja je izvađena sa dna i preslušana, tajnu eksplozije ne može da razjasni, jer je njena elektronika, iz neobjašnjivih razloga, pregorela nekoliko sekundi pre no što je avion nestao u plamenu. TAJNA ZEMLJOTRESA U KOBEU Japanski grad Kobe 17. januara 1995. pogodio je snažan zemljotres koji je uništio veliki deo ovog naselja i izazvao smrt 5.500 i ranjavanje na hiljade ljudi. Indikativno je da je po zlu poznata japanska sekta Aum šinrikio 8. januara te godine, preko svog vođe Asahare, posredstvom emisije na jednom od lokalnih gradskih radija, najavila ovaj zemljotres. Asahara je tada čak izjavio da će zemljotres izazvati „jedna strana sila korišćenjem elektromagnetnog oružja“. Odakle Asahari ova informacija nije razjašnjeno ni do danas, a postoji teza da je podatke dobio od nekog od operativaca japanske obaveštajne službe, koja je, navodno, obaveštenje o predstojećoj katastrofi, dobila od ruske tajne službe. Na osnovu obimnih podataka o pomeranju tla o silama koje su ga izazvale, zatim o posledicama tog zemljotresa i o srušenim objektima od kojih je najveći broj bio građen da izdrži potrese jačine i deset stepeni Rihterove skale, Mejson je tvrdio da je uzrok ove kataklizme takođe upotreba elektromagnetskih talasa usmerenih prema Kobeu sa daljine. On je tvrdio i da su ti talasi „primljeni“ u jednoj livnici u samom gradu, u kojoj su ojačani da bi zatim poprimili katastrofalnu snagu. Mejson i direktno i indirektno je stavio do znanja da su zemljotres u Kobeu najverovatnije, kao i obaranje „džambodžeta“ i rušenje federalne zgrade u Oklahoma Sitiju izazvale neke američke službe. A kao dokaz da Amerikanci, a verovatno možda još i neko drugi, eksperimentiše sa tajnim Teslinim elektromagnetnim oružjem, on je naveo i još uvek neobjašnjive događaje, kao što su velika eksplozija do koje je došlo 1993. u Bandžavarnu, u zapadnoj Australiji, kao i pojavu vatrenih lopti u više navrata, počevši do 1996. do 1997. nad više delova Australije. Ma koliko Mejsonove tvrdnje na prvi pogled izgledale neverovatne, njima se u najnovije vreme, ne bez razloga, poklanja sve više pažnje, jer potvrđuju od ranije postojeću tvrdnju da Teslini izumi nisu uništeni i da ih Amerika i još, verovatno, neke druge zemlje danas uveliko koriste.

 izvor: http://proba.svedok.rs

четвртак, 20. септембар 2012.

Nikola Tesla - biografija

Pronalazač koji je izumeo točak modernog doba

Nikola Tesla je rođen u porodici pravoslavnog sveštenika 10. jula 1856. godine u Smiljanu, današnja Republika Hrvatska. Njegovi roditelji Milutin i Georgina osim njega imali su sina Daneta i ćerke Angelinu i Milku, starije od Nikole i Maricu najmlađe dete u porodici Tesla.


Svoje ime je dobio je po dedi sa očeve strane. Školovanje je započeo u rodnom mestu, gde je proveo najbezbrižnije godine svog života.
Nakon nesrećnog slučaja, prilikom koga je porodici Tesla poginuo sin prvenac, Dane, porodica se preselila u Gospić gde je mladi Nikola nastavio školovanje. Školujuci se u Gospiću, a kasnije na Visokoj realnoj gimnaziji u Karlovcu, njega je morila činjenica da će nakon toga morati da nastavi porodičnu tradiciju i da postane sveštenik. Ta činjenica mu nije davala mira budući da su ga iskreno zanimale prirodne nauke. Po završetku karlovačke gimnazije, na raspustu, vrativši se u Gospić mladi Tesla se razboleo od kolere. U to vreme ova opaka bolest odnosila je veliki broj života.

“U jednom od samrtnih trenutaka za koje su mislili da su mi poslednji, otac je uleteo u moju sobu. Još uvek pamtim njegovo bledo lice dok je pokušavao da me razveseli, nesigurnim glasom. Rekoh mu:

-Možda bih mogao da se oporavim ako mi dopustiš da studiram tehniku.
-Ići ćeš u najbolju tehničku školu na svetu, odgovorio je svečano, a znao sam da tako i misli.”

Kako je, zaista, i usledio čudesan oporavak, kao što mu je otac i obećao Nikola Tesla je 1875. godine upisao Višu tehničku školu u Gracu. Na tim, toliko željenim studijama, Tesla je iskazao više nego potrebnog interesovanja za savladavanje predmeta. Na taj način je želeo da svome ocu pokaže kako nije pogrešio što mu je dozvolio da se posveti izučavanju tajni matematike, fizike i mašinstva. Ipak, i pored priznanja profesora koje je dobijao u svedočanstvima, njegov otac kao da je bio nezainteresovan za sinovljeve uspehe.

“To je skoro ubilo moju ambiciju; ali kasnije kada je otac umro, potreslo me je kada sam našao zavežljaj pisama koja su moji profesori pisali predlažući mu da me ispiše sa fakulteta, ukoliko neće da se ubijem prekomernim radom.”

U Gracu, na tim studijama Tesli se rodila ideja o stvaranju obrtnog polja. Kada je jednom od svojih profesora izložio ideju da bi možda bilo moguće pokretati motor bez četkica dobio je sledeći odgovor:

“Možda će gospodin Tesla da uradi velike stvari, ali mu sigurno neće uspeti da uradi ovo. To bi bilo kao kad bi se jedna konstantna privačna sila kao što je gravitacija preobratila u rotacionu. To je perpetuum mobile, nemoguća ideja.”

Godine 1879. Nikola Tesla je dobio svoje prvo nameštenje, počeo je da radi kao pomoćni inženjer u Mariboru. Iste godine umro mu je otac i da bi ispunio očevu zelju da završi fakultet 1880. Tesla upisuje fakultet u Pragu. Nekoliko godina, koje su usledile, predstavljale su značajan period u karijeri Nikole Tesle. Nakon rada u Budimpešti u Centralnom telefonskom uredu, usledio je izum obrtnog magnetnog polja (februara 1882.). Te iste godine na preporuku svojih predpostavljenih dobio je zaposlenje u Parizu u Edisonovom kontinentalnom društvu. Tu je proveo dve godine na raznim i vrlo odgovornim poslovima a kako njegovo umeće nije moglo da prođe nezapaženo preporučen je i samom Edisonu. Edison je u to vreme bio najznačajnija ličnost tehnike u Americi, heroj elektrike koga je slavila cela nacija. On je Tesli 1884. godine dao posao u svojoj laboratoriji u Njujorku, ali njihova saradnja nije dugo trajala.

Nezadovoljan odnosom predpostavljenih prema svome radu, Nikola Tesla je već naredne 1885. napustio Edisona i uz pomoć nekih investitora osnovao “Tesla Arc Light Co”. U početku, zbog obaveza prema investitorima, morao je da radi u oblasti lučnih svetiljki, ali je nakon toga krenuo u realizaciju svojih projekata iz oblasti polifaznih naizmeničnih struja. Nakon predavanja “Novi sistem motora i transformatora naizmenične struje” 16. maja 1888. koje je odrzao pred Američkim institutom elektroinženjera (AIEE), Tesla je dobio ponudu od firme Vestinghaus (Westinghouse) za otkup patenata iz oblasti polifaznih struja.

Usledile su godine u kojima je Tesla sa Vestinghausovim inženjerima radio na praktičnoj primeni svojih izuma. Tridesetog jula 1891. Nikola Tesla je dobio američko državljanstvo.

Dobar deo 1892. Tesla je proveo u Evropi. Tu je kroz mnogobrojna predavanja promovisao svoje ideje. Svoje predavanje “Eksperimenti sa naizmeničnim strujama visokih napona i visokih frekfencija” održao je u Engleskoj pred Institutom elektroinženjera i pred Kraljevskim institutom. Isto predavanje ponovio je u Parizu pred interacionalnim društvom električara i Francuskim društvom za fiziku. Stigao je i da jedini put u životu poseti Beograd gde je ostao tri dana. Takode te 1882. godine Tesla je ostao i bez drugog roditelja. Umrla mu je majka i taj gubitak mu je strašno teško pao.

Nakon povratka u Ameriku usledila je nova borba. Zagovornici upotrebe jednosmerne, ujedno i protivnici korišćenja naizmenicne struje osuli su drvlje i kamenje kritikujuci i upozoravajuci na opasnosti koje njena upotreba donosi. Trijumf, u ovom sukobu poznatom kao “Rat struja”, su 1893. odneli oni koji su imali malo više vizionarstva sa sobom. Svetska izložba u Čikagu je te godine bila osvetljena uz pomoć naizmenične struje.

Usledilo je istraživanje na polju bežičnog prenosa signala i energije. Ssvoju ideju i nameru da svoje istraživanje uputi u tom smeru Tesla je javno izneo u govoru prilikom puštanja u pogon elektrane na Nijagarinim vodopadima 1897. Kakav li je bio izraz lica ljudi kojima neko, tek sto su doživeli prenos električne energije na veću udaljenost, priča o prenosu iste bez žica?


Veliku misteriju predstavljaju Teslina istraživanja na ovom polju. Iako je proveo skoro godinu dana u Kolorado Springsu (1899-1900), i vodio iscrpan dnevnik o svojim istraživanjima, do šire upotrebe bežičnog prenosa električne energije do dana današnjeg nije došlo. Tesla je imao nameru da iskoristi gornje slojeve Zemljine kugle kako bi energiju sa jednog preneo na drugi kraj sveta. Neka svoja otkrića opisao je u eseju “Problem povećanja ljudske energije”, koji je izazvao široko interesovanje naučnog i poslovnog sveta.

Verovatno i sam zaintrigiran esejem J.P. Morgan (John Pierpont Morgan 1837-1913), u to vreme jedan od najbogatijih ljudi Amerike, ponudio je finansijsku podršku Tesli. Do saradnje je došlo na projektu “Svetski radio sistem” koji je Tesla vodio u svojoj laboratoriji na Long Ajlendu. Već posle godinu dana 1901. Morgan je naučniku uskratio finansije. Povod za prestanak saradnje je bilo prvo uspesno transantlantsko bežično slanje radio poruke, koje je izveo Markoni (Guglielmo Marconi 1874- 1937). Tesla je Morganu tada priznao da je on tako nešto mogao da učini odavno, ali da to nije cilj njegovog istraživanja. Morgan je bio besan zbog ove, kako je on smatrao, utaje i više nije nikada sarađivao sa Teslom.

Tesla se nekako snalazio na ovom projektu do 1905. kada je i potpuno iscrpeo izvore finansiranja i bio je primoran da ga napusti. Usledile su godine u kojima je on radio na usavršavanju postojećih i patentiranju novih pronalazaka u oblasti mašinstva. Te godine su bile dosta teške za njega. Javnost se podsetila velikog genija 1917. kada mu je dodeljena Edisonova medalja, najveće američko odličje u oblasti tehnike. 1919. Nikola Tesla je objavio svoju autobiografiju kroz seriju članaka u časopisu Electrical Experimenter. Za ljude, koji mu nisu bili bliski, vesti od Tesle su stizale kroz novinske članke u kojima su mogli da pročitaju njegove često i previše senzacionalne izjave.

Izjave poput “Kako signalizirati na Mars” ili “Rasturanje tornada” i nisu baš doprinosile njegovom ugledu. Tada su se više smatrale plodom bujne mašte nego li mogućim naučnim dostignućima. Tesla je nekako opstajao uz pomoć prijatelja i skromne penzije koju je nerado prihvatio od tadašnje jugoslovenske vlade. Njegovo zdravlje se značajno pogoršalo nakon smrti njegovih prijatelja Roberta Andervuda Džonsona (Robert Underwood Johnson) i Ričmonda Pirsona Hobsona (Richmond Pearson Hobson) 1937. Te godine je doživeo i saobraćajnu nesreću - udario ga je taksi dok je prelazio ulicu.

Skoro sam, bez porodice, i samo u društvu sestrića Save Kosanovića (sin Marice Kosanović) i par prijatelja, Tesla se retko pojavljivao u javnosti u poznim godinama svog života. Izuzetak je bila poseta Kralja Petra II Karađorđevića koji je došao da se upozna sa Teslom u njegovom apartmanu u junu 1942.


Godine 1943. petog januara Tesla je pozvao američko vojno ministarstvo. U kratkom razgovoru veliki naučnik je američkoj vojsci ponudio tajne svog super oružja. Oficir nije shvatio o kome se radi i verovatno misleći da je u pitanju šaljivdžija ili ludak obećao je da će se javiti kasnije.

U osamdeset i sedmoj godini u hotelu Njujorker 7. januara 1943. godine prestalo je da kuca srce ovog plemenitog naučnika. U katedrali sv. Jovana Bogoslova 12. januara okupilo se dve hiljade ljudi među kojima je bio veliki broj pronalazača, dobitnika Nobelove nagrade, svetski priznatih imena iz oblasti elektrotehnike, jugoslovenskih diplomata.

Dva dana ranije tadašnji gradonačelnik Njujorka Fiorelo La Gvardija (Fiorello LaGuardia) održao je posmrtni govor koji je radio Njujork direktno prenosio.

…Tesla je bio veliki humanista-čist naučni genije - pesnik u nauci… On je činio izvanredne, zapanjujuce, čudesne stvari u toku svog života. Činio je to jednostavno da bi služio ljudskom rodu- a za svoje usluge nije tražio ništa.
Novac - on za njega nije mario.
Počast - ko je taj neko ko može da počastvuje drugog.
To je bio njegov stav.
Zahvalnost - on je nije očekivao niti je tražio…
Onaj značajni deo Tesle živi u njegovom dostignuću koje je ogromno-skoro nemoguće da se izračuna-koje je sastavni deo naseg života i sastavni deo naše civilizacije, nase svakodnevnice našeg tekućeg napora…”


Posmrtni ostaci jednog od najvećih ljudi, koji su živeli u prošlom veku, nalaze se u muzeju Nikole tesle u Beogradu u urni idealnog sfernog oblika.

Danas se u svetu ime Nikole Tesle uzvikuje glasno, sa puno poštovanja, što ovaj čovek i zaslužuje. Brojna udruženja, studentske i inženjerske organizacije, čuvaju uspomenu na velikana svetske nauke. O njemu su napisane mnoge knjige, ispričane razne i moguće i nemoguće teorije, ali je samo jedna istina. Nikola Tesla je bio veliki naučnik, čovek bez čijih bi izuma teško mogli da živimo ovako kako živimo - sa puno komfora i slobode koju nam pruža električna struja. Naša je dužnost da, u znak zahvalnosti, ne dozvolimo da se njegovo ime ikada zaboravi.

Autor: Sasa Stojanovic

izvor : www.b92.net